Savet psihologa: Odmor je postavljanje granica

Januarski ispitni rok je u punom jeku i očekuje te još dosta obaveza, ali ti već sada osećaš kao da su te umor i stres pobedili i ne znaš kako da nastaviš dalje? Udahni duboko, napravi pauzu od učenja makar nekoliko minuta i pročitaj savete za borbu sa stresom koje je Student dobio od psihologa Tamare Kostić.

Sa kakvim problemima i pitanjima Vam se studenti najčešće obraćaju tokom ispitnog  roka?

O   učenju se priča svuda, ali rekla bih retko na adekvatan način. Lako upadamo u zamku da učenje posmatramo kao neki mehanički proces koji ima samo jedan cilj, a to je polaganje ispita po svaku cenu. Zato su najčešća pitanja studenata koji mi se obrate upravo vezani za stanja i osećanja tokom učenja. To su često anksioznost, strah od neuspeha, intenzivna unutrašnja kritika, nošenje sa perfekcionizmom i psihosomatski simptomi tokom učenja.

Kako stres i burn-out mogu uticati na efikasnost ispunjavanja obaveza tokom ispitnog  roka?

Važno je pre svega da razlikujemo stres i sindrom izgaranja (burn-out). Burn-out je složeni skup reakcija i ponašanja koji se javlja pod uticajem dugotrajnog i kumulativnog izlaganja stresu. Kod izgaranja ne samo da možemo primetiti istrošenost, iscrpljenost i znake stresa, nego se mogu javiti i distanciranost, cinizam, odvojenost od svrhe onoga što radimo, kao i unutrašnji govor koji intenzivno krivi i kritikuje. Posledica izgaranja je otežano funkcionisanje, a neretko i samodestrukcija: povlačimo se i izolujemo, usmeravamo na sebe ljutnju, gubimo samopouzdanje, pa čak i potpuno odustajemo od onoga što radimo. Kao što vidimo ovde, znaci stresa su samo jedan element i zato je važno prepoznati ih na vreme (na nivou emocionalnih reakcija, telesnih doživljaja, misli i izmenjenog ponašanja). Većina nas je iskusila da znaci stresa usporavaju ili potpuno ometaju učenje i zato je ključno pratiti kako se osećamo dok učimo, kako bismo dali sebi šansu za samoregulaciju. O stresu i samoregulaciji smo pričali dosta u prethodnom intervjuu.

Koje greške studenti najčešće prave kada se pripremaju za ispite?

Prvo bih volela da ovo malkice preformulišemo. Nas niko nije učio kako da učimo. Tako da smo se svi mi kroz školovanje probijali kako smo znali i umeli. A tu je bilo prepreka, koraka nazad, padova, razočaranja. To je naše zajedničko iskustvo. Tako da  to ne bih nazvala greškama. To su više prepreke sa kojima se borimo. Ili, ako želimo da govorimo o terminu greška, jedina greška je u tome što bežimo od greške.

Kada stalno želimo da budemo ispravni, kada se stalno krećemo samo u zoni komfora i ne pokušavamo ništa drugačije, ne možemo da napredujemo i ne možemo da preuzmemo odgovornost. Tako nastaju te naše najveće borbe i one zaista jesu sastavni delovi učenja. Tako se recimo borimo sa nepoznavanjem tehnika učenja, sa previsokim očekivanjima koja nastavljamo sebi da namećemo, sa nedostatkom veštine planiranja i upravljanja vremenom, poredimo se sa drugima jer verujemo da oni „znaju” kako treba, a mi ne znamo, borimo se sa neadekvatnom dinamikom učenja (učenje bez pauza, zanemarivanje osnovnih potreba tokom ispitnog roka) itd.

Kako sebi mogu da pomognu studenti koji se osećaju kao da su na izmaku snage, a  ispitnom roku se još uvek ne nazire kraj?

Tu se vraćamo na pitanje o znacima stresa sa jedne, i izgaranju sa druge strane. Važno je da na našem putu učenja prepoznajemo na vreme znake stresa da ne bismo sebe doveli do situacije u kojoj smo na izmaku snage. Učenje nije važnije od zdravlja, nije važnije od života. Zato, kada prepoznamo stresor (događaj koji u nama budi reakciju stresa), tada se alarmiramo. I mnogo je važno da taj alarm ne zanemarimo, nego da zastanemo i čujemo ga. Na primer, možemo da osetimo grč u stomaku ili probleme sa crevima. To znači da smo alarmirani. U tom trenutku je potrebno da zastanemo na trenutak i da se pitamo kako se trenutno osećamo, zbog čega se tako osećamo i šta nam je u tom trenutku potrebno (da pokušamo da adresiramo šta je za nas stresor, a potom i kako možemo sebi da pomognemo ili ko može da nam pomogne). Ja mislim da jedino na taj način i uz takvo povremeno zastajkivanje u učenju možemo da izguramo do kraja ono što nije baš prijatno.

Šta biste savetovali studentima koji razmišljaju da odustanu od fakulteta jer smatraju da ne mogu da se nose sa stresom?

Uprkos tome što je ovo često pitanje koje mi postavljaju, vremenom mi ne postaje lakše da na njega odgovorim. 🙂 Odustajanje je specifična i osetljiva odluka za svakoga ponaosob. Kada kod mene dođu student ili studentkinja sa ovim ili sličnim pitanjem, kroz individualni rad polako prilazimo toj temi i ispitujemo zajedno opcije, razgovaramo o snagama i resursima. U tom procesu je važno da postoji podrška sa strane, ali i dovoljno slobode da osoba samosvesno i informisano donese odluku.

Dodala bih ovde i da je odustajanje od fakulteta u našem društvu pomalo i tabu-tema  jer su generacije naših roditelja stvorile atmosferu zabrane na taj korak, tako da, kada pričamo o odustajanju, uzimamo uvek u obzir koliki je uticaj porodice kao sistema. Mladima koji razmišljaju da odustanu od fakulteta bih predložila da se obrate psihologu ili psihoterapeutu kako bi zajedno došli do mesta sa kog dolazi ideja o odustajanju.

Kome studenti mogu (ili treba) da se obrate kada se osećaju preopterećeno i ophrvano  obavezama?

Moj predlog je da se obrate psihologu ili psihoterapeutu, kao i da popričaju o onome što ih muči sa bliskom osobom od poverenja, jer je u trenucima kada smo preopterećeni važno da sa nekim to podelimo i tražimo podršku jer tako olakšavamo sebi u velikoj meri.

Koje tehnike učenja mogu pomoći studentima da efikasnije izvršavaju svoje obaveze, uz manje napora i stresa?

Po meni, početak svake priče o tehnikama je u očekivanju da čitamo, a zatim ponavljamo. To nam zamagljuje put i otežava da zapravo otkrivamo tehnike učenja  koje nam odgovaraju. Tehnike učenja su sve ono što nam pomaže da informacije smestimo u dugoročnu memoriju, bilo da su tabelarni prikazi pojmova, šeme i mape uma, ili prosto postavljanje pitanja i traženje odgovora u tekstu. Ono što takođe čini učenje efikasnijim je i svest o tome da postoje faze učenja koje čine ciklus, a između ciklusa je važno praviti pauze. Kada učimo tom dinamikom, manje se umaramo i produktivniji smo. Tehnike učenja su velika tema i nju detaljno obrađujemo kroz mentorske programe i radionice. Ove aktivnosti redovno organizujem i o njima možete saznati na mom profilu @ucenje_za_tebe.

Koje aktivnosti u slobodno vreme nam mogu pomoći da se zaista opustimo i napunimo baterije, a koje nas umiruju samo prividno, ali u suštini nemaju efekat na umanjenje stresa?

Upravo u pauzama koje sam pomenula je važno da ne radimo ništa u vezi sa učenjem. Na  pauzi nema ponavljanja gradiva, traženja skripti i ispitnih pitanja, kao ni preslišavanja sa prijateljima. Odmor je odmor. A odmor je i postavljanje granica. To znači da je važno da prepoznamo šta nas istinski opušta i zabavlja (recimo, da se posvetimo hobiju, šetnji, filmovima, meditaciji…) jer jedino tako možemo zapravo da napunimo baterije i  da se svežiji vratimo našem putu i našim ciljevima.

Sagovornik: Tamara Kostić

Psihološka savetnica u učenje – Centar za obrazovanje i podršku Učenje za tebe

Piše: Sofija Savić

Foto: Unsplash

Studenti

Leave a Reply

Your email address will not be published.