Poslednje misli prethodne večeri u krevetu nisu poremetile potreban san, ali jesu zadavale malo briga. Pred nama je bio najveći izazov do sad – Austrija, koja je bila na užasnom glasu kod svetskih autostopera. Nismo znali šta da očekujemo, niti gde ćemo se zateći.
Planovi, umor i san pod bečkim krovom
Poslednja opcija bila je da autobusom odemo do Minhena. Ta opcija bi nas finansijski jako poremetila, a i prekršila principe ove avanture. Ipak, to su bila razmišljanja za sutra, pa smo prvi put od polaska iz Beograda konačno lepo spavali.
Probudivši se oko 9 časova, brzo smo počeli sa pakovanjem i pripremanjem da nastavimo sa stopiranjem. Zbog lošeg glasa na kome je bila Austrija znali smo da treba da krenemo rano sa stopiranjem. Prvobitni plan je bio da se probudimo u 7, ali je umor odigrao ulogu u malo kasnijem ustajanju. „You’ve got so much to do / And only so many hours in a day“ kaže Bili Džoel u pesmi „Vienna“, a mi smo se tako i osećali.
Prijatan boravak kod Bojane
Dobro jutro nam je poželela Bojana koja je radila nešto na kompjuteru. Pokazavši nam širok izbor hrane za doručak, ostavila nas je da jedemo. Raznovrsnost pre svega zdravih namirnica bilo je baš ono što nam je trebalo nakon jedenja konzervi i nezdrave hrane prethodna dva dana. Prvi put sam probao humus.
Bojana je bila predusretljiva i detaljno nam objasnila kako da stignemo do mesta na kom smo planirali da stopiramo. Žurila je na posao, te nismo stigli mnogo da se ispričamo. Ali opšti utisak koji smo stekli jeste da je Bojana snažna žena lepršavog duha. Njeno pozitivno držanje tokom našeg boravka u njenom stanu davalo je novu energiju i nama za dalji put. Nismo mogli biti zahvalniji što smo imali ovakvog domaćina.
Pre odlaska na posao dala nam je kutiju Ferero Rošea koju je pripremio njen komšija Austrijanac kada je ugostila bicikliste nekoliko dana pre. Oni su ovu kutiju zaboravili, pa je ona došla do nas. Na kutiji je komšija zalepio papirić na kome pisalo „Viva la revolución“ . Porukom je hteo da istakne podršku naporima srpskih studenata. Nedugo nakon toga Bojana nas je ostavila u stanu, a mi smo po završetku priprema krenuli dalje.
Nastavak puta
Seli smo na gradski voz, tzv. S-Bahn i otišli na zapad Beča, na železničku stanicu Hiteldorf (Hütteldorf). Stanica je bila jako velika i prometna. Prilikom izlaska iz nje uzeli smo par kartona iz kutije za reciklažu kako bismo ih iskoristili za znake i potom otišli sa druge strane zgrade. Tu smo zastali pored jedne stanice gradskih autobusa gde smo planirali da otpočnemo naše stopiranje. Mesto je bilo dobro, jer su automobili imali dosta mesta gde bi mogli da stati. Automobili nisu bili brzi, a bilo je veoma prometno i taj put se uključivao kasnije direktno na autput A1.
Naselje u kojem se nalazila zgrada divno je ćutalo na prepodnevnom Suncu. Tišina i mir treptali su u vazduhu, a drveće iz okolnih dvorišta i sa ulica davalo je svemu atmosferu lepo uređene varoši. Spustivši se dugačkim stepenicama, izašli smo na ulicu koja nas je podsetila da se ipak nalazimo u sred grada.
Na stanici se nalazio ogroman poster koji je pozivao na koncert Lionela Ričija. Tako
smo nas dvojica i Lionel Riči počeli sa stopiranjem, ne znajući šta da očekujemo. Vozači su prolazili, a utisak je bio kao da namerno ne žele ni da nas pogledaju.
Austrija – najveći izazov
U svojim tvrdim manerzimima, Bečlije su odavale uštogljenost. Dok su nas na prethodnim stopiranjama ljudi pozdravljali i upućivali tople poglede, ovde to nije bio slučaj. Ipak, to nas nije obeshrabrilo i mi smo dobro raspoloženi stajali na jakom suncu sa dva kartona. Na jednom je pisalo Deutschland/Munchen, a na drugom Linz/Salzburg.
Deveta vožnja
Cilj nam je bio doći do Minhena tog dana, ali bismo se zadovoljili i izlaskom iz Beča.
Iznenađujuće, na prvu vožnju tog dana nismo mnogo čekali. Ukupno deveta vožnja na našoj avanturi bio je Martin. On nam je stao nakon 44 minuta čekanja. Čovek u kasnim četrdesetim ili ranim pedestim, kovrdžave smeđe kose, oštrih crta lica i debelim naočarama, povezao nas je do Linca.
Od izlaska iz Srbije, Martin je bio prvi vozač koji je govorio engleski. Tako smo konačno
mogli sa nekim lepo da razgovaramo. Radi u poljoprivredi, a kako je objasnio bavi se analizom kvaliteta pesticida, đubriva i slično. Ta delatnost odvela ga je na više mesta u Evropi, a jedno od njih bio je Novi Sad u kome je bio u maju prošle godine.
Govorio nam je kako mu se jako svideo grad i kako mu je Vojvodina ostavila veoma lep utisak. Prokomentarisao je perspektivnost srpske poljoprivrede. Pričao nam je o poljoprivredi u Austriji, odnosno kako je sama država podeljena na više geografskih zona – od planinskih venaca Alpa na zapadu do ravnica na istoku. Dok smo prolazili predelima između Beča i Linca ukazivao nam je na okolna polja i kulture koje se ovde gaje. Mi smo mu pričali o srpskim malinama i kako srpska mladež svakog leta ide da ih bere kako bi zaradili novca, kao i o mukama takvog posla.
Razgovori sa Martinom
Pošto je i sam stopirao u mladosti, pričao nam je priče iz nekih davnijih stopiranja. Kaže da je to bila normalna i učestala stvar. Mi smo mu pričali o tome da nam je Strazbur krajnja destinacija, da pratimo srpske bicikliste. Objasnili smo zbog čega oni idu tamo, razgovarali o protestima i o Novom Sadu. Martin je pokazao dosta razumevanja za politička zbivanja kod nas iako nije bio ranije informisan. Pričao nam je o korupciji u Austriji i o uhapšenom kancelaru Kurcu.
Pogled su umnogome blokirali bukobrani koji su se prekidali samo na momente otkrivajući zapanjujuće prizore. Ti prizori bili su ukrašeni žuto-zelenim prostorima, Dunavom čiji se plavičasti odsjaj nazirao u daljini i ponekim dvorcem ili starim manastriom iz vremena Habsburške monarhije. Austrija je raznovrsna zemlja, sa dosta različitosti, prokomentarisao je.
Zadnjih pola sata puta Martin je proveo u razgovoru sa nekim svojim prijateljem. Obojica su govorili malo čudnijim akcentom Nemačkog. Ne znam o čemu su pričali, ali razgovor je često prekidan smehom njegovog prijatelja, pišteći kroz nos dok se smejao. To je izazivalo osmeh kod Danila i mene, iako nismo znali o čemu pričaju.
Martin je blizu Linca završio razgovor i rekao nam da mu je prijatelj preporučio pumpu gde bi mogao da nas ostavi. Nedugo potom, ostavio nas je na jednoj pumpi južno od Linca. Pumpa je bila na samom izlazu iz grada i nalazila se odmah do autoputa. Ponudivši da nam kupi sendvič na pumpi što smo mi ljubazno odbili, pozdravili smo se. Poželeo nam je sreću.
Problemi sa benzinskim pumpama
Pumpa je bila jako mala. Naravno, nije prodavala SIM kartice za internet. Slaba
posećenost i veličina pumpe nije ohrabrivala. Međutim, kada smo zašli iza nje promenili smo stav. Pumpa je bila samo početni deo ogromnog prostora popunjenog parking mestima za automobile i kamione koji izlaze iz Linca. Malo dalje, na ovom ogromnom parkingu nalazio se neki restoran domaće kuhinje koji je izgledao jako skupo. Žena koja je tamo radila odmerivala nas je pogledom koji kao da nas je osuđivao.
Izlaz na autoput bio je jedna uska, loše asfaltirana ulica i bez puno prostora za stajanje. Sa druge strane ulice nalazila se neka ogromna fabrika. Ulica je sa druge strane vodila u neko ružnjikavo predgrađe Linca, uglavnom popunjeno poslovnim prostorima i još jednom pumpom na početku te ulice.
Pozicionirali smo se tako da smo stajali na jednom travnatom prostoru, kako bismo stopirali ljude koji dolaze iz pravaca obe pumpe. Ovde su ljudi mnogo pozitivnije reagovali na našu pojavu, te su nam mahali i pozdravljali nas. Ovo je davalo dosta ohrabrenja za čekanje pred nama.
Lažna nada
Ipak, ljudi nisu stajali. Tablice različitih gradova su se smenjivale, ali mali broj njih su bile salcburške. Nismo imali mnogo izbora što se tiče lokacija za stopiranje oko Linca. Nakon nekog vremena smo se pomerili ka drugoj pumpi, koja je stajala na početku uske ulice i pozicionirali se kod neke velike reklame. Prednost ovog mesta bila je u tome što su automobili imali prostora da stanu.
Radnici iz obližnjeg stovarišta su izlazili na cigaru i smehom nas pozdravljali. U žutom golfu nekoliko puta su pored nas prošli trojica veselih ljudi, koji su uz glasnu tursku muziku dobacivali poruke podrške. U jednom trenutku je zastao čovek u belom poršeu koji nas je pitao gde idemo. Kada smo mi odgovorili Salcburg on je rekao da ipak ne ide tamo i izvinio se. Lažna nada, ali nema veze.
Sledeća destinacija – Salcburg
Odlučili smo da se vratimo do prve pumpe gde nas je Martin ostavio i vidimo da li tamo imaju WiFi na koji bismo mogli da se povežemo. Seli smo na ivičnjak pored pumpe i ostavili znakove naslonjene na naša kolena.
Nakon dva minuta prvo je pored nas prošao par iz Kazahstana koji je znatiželjno gledao kartone, a onda se izvinio što nas ne mogu povesti. Dok su se oni pozdravljali sa nama sa leđa nam je prišao momak koji je prvo rekao nešto na nemačkom. Kada je shvatio da nismo odatle, na engleskom je rekao da oni idu ovuda i pokazao na znak na kome je pisalo Salcburg.
Nakon što je potvrdio da će nas povesti, skočili smo i izgrlili se, prvo međusobno, pa smo izgrlili i njega. Razlog ovakve reakcije bila je činjenica da smo odlaskom u Salcburg praktično prešli Austriju. Austrijsku granicu možemo preći i pešaka.
Pre ulaska u automobil nas je upozorio da mu je auto prljav i da se nada da nam ne smeta. Mi smo mu odgvorili da to nije nikakav problem, te da smo i sami prljavi. Takav odgovor je prihvatio sa osmehom. Upoznao nas je sa svojom devojkom koja je izašla iz automobila da nas pozdravi.
Deseta vožnja
Naša deseta vožnja bili su Manuel i Bernadet. Pre ulaska u automobil Bernadet je upozorila na još jednu stvar: imaju psa u kolima. Ovo nam nije bio problem uopšte, ali sigurno jeste za Bernadet. Psa je premestila ispod svojih nogu na suvozačevom sedištu, pa je tokom cele vožnje noge držala podignute na sedištu ili preko psa.
Mešanka verovatno nekog terijera i drugog većeg psa zvala se Luna. Ona je tokom cele vožnje provirivala ispod suvozačevog sedišta upitno gledajući u nas dvojicu sa velikim čuđenjem što smo bili u kolima.
Iako nas je Manuel upozorio da su kola prljava, nismo očekivali, doduše, da su onoliko. Preko zadnjeg sedišta bile su prostrte dve ponjave. Verovatno namenjene za Lunu pošto su bile pune psećih dlaka. Po podu je bilo razbacano uvelo lišće i neko drveće za koje nismo mogli da zaključimo otkud ono tu. Sam automobil delovao je malo zastarelo, ali je imao čar. Svakako nam ništa od ovoga nije smetalo.
Postavili su nam par pitanja o putu, a onda su veći deo vožnje proveli u ličnom razgovoru na nemačkom. Oboje su ljudi u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim. Manuel je visok čovek mršave konstitucije, sa dugačkom bradom i kraćom kosom i rukama ispunjenim tetovažama. Bernadet je niska i mršava devojka, crvenkaste kose do ramena, energičnog osmeha i prodirućeg pogleda.
Među njima je postojala jaka iskra i veći deo vožnje je Bernadet nagnuta preko menjača šaputala njemu nešto u uho, propraćeno poljupcima i iskrenim smehom. U nekim trenucima smo se osetili kao uljezi u njihovom razgovoru, ali je opuštenost dolazila i iz činjenice da ih nismo razumeli, a verovatno i zbog toga što se u ljubavi ne krije.
Predeli Alpa
Danilo i ja smo posmatrali jedne od najlepših pogleda koje sam video bilo gde iz kola. Iako su bukobrani i dalje blokirali pogled, nisu mogli blokirati Alpe koji su ponosno nadvisili sve drugo u vidokurugu. Venci su pokazivali put i označavali naše približavanje zapadu, pa su tako sa svakim pređenim kilometrom delovali veći i bogatiji. Manuel je upitao da li bi nam smetalo ako zapali, na šta smo naravno odgovorili da ne smeta, pa se uskoro i Danilo pridružio njemu i Bernadet na
cigari.
Nakon nekog vremena su krenuli u novi razgovor sa nama na engleskom. Mislili su da je Beograd glavni grad Bosne, pa su nas pitali o njoj, a posle i o sličnostima i zajedničkim karakteristikama između jugoslovenskih naroda. Otkrili su nam malo više i o njima. Selili su se iz Salcburga u neko manje mesto na istoku Austrije zbog čega su se vraćali po novu turu stvari. Pričali su da će se uskoro oprostiti sa svojima tamo i da će započeti zajednički život negde dalje, zakoračivši u nepoznato i neizvesno. To je takođe avanturistički.
Ovaj razgovor ubrzao je put i mi smo se nedugo potom našli u Salcburgu. Na ulazu nas je dočekala Balkan Bakery ili neka pekara sličnog naziva. Manuel nas je odbacio do centra grada i tu smo se rastali sa njima.
Salcburg
Salcburg je očuvao klasičnii stil svojih kuća i ostvario simpatičnu sintezu prošlosti i sadašnjosti. On je usečen u obližnje planine, isklesan iz tvrdog kamena venaca poduprtim ovim gradom. One se uzdižu iznad zgrada i pogled usmeravaju ili ka kućama ili ka nebu.
Bilo je negde oko 16 časova kada smo stigli u Salcburg pa smo imali izuzetno dobro prolazno vreme i prijatan dan za šetnju. Pored razgledanja uskih ulica, glavna namera nam je bila da pronađemo internet koji nismo imali od kada smo izašli iz Bojaninog stana. Tražili smo neki skriveniji kafić, koji nije zamka za turiste i gde nas neće opelješiti.
Prolazivši kaldrmisanim sokacima naišli smo na jedan kafić sklonjen od vreve turista, klasičnog turbomodernog industrijskog izgleda koji se ničim posebnim ne ističe. Nismo hteli dalje da tražimo, pa smo seli ovde i naručili dva piva.
„Što ne kažete da ste naši“.
Dok smo sedeli i javljali ljudima da smo u Salcburgu, kartone sa stopiranja smo držali na stolu. Konobar s kojim smo komunicirali na engleskom primetio je imena gradova ispisana na njima pa nas je upitao šta radimo sa tim kartonima. Odgovorili smo mu na engleskom da stopiramo, da smo tog dana krenuli iz Beča i stigli u Salcburg, a da smo inače krenuli iz Srbije, iz Beograda.
Kada je to čuo, konobar se nasmejao i onda na našem jeziku rekao: „Pa što ne kažete da ste naši”. Baš smo se obradovali ovoj slučajnosti, pa je i on seo sa nama i tako smo ušli u priču. Konobar se zvao Jasmin, rođen je u Salcburgu, ali su njegovi iz Foče i Loznice. Jezik je govorio savršeno tako da se ne bi poverovalo da je tamo rođen. Pričali smo o životu u Salcburgu, o noćnom provodu u ovom gradu, o Beogradu, fudbalu, devojkama. Rekao je da je bio na dočeku srpskih biciklista prethodnog dana i da je bilo prelepo.
Prvo nas je počastio jednim pivom, onda i rakijom. Častili smo i mi njega našom rakijom koju nam je dao Nikola u Novom Sadu. Ovim se kratka sedeljka tokom koje smo samo želeli da uhvatimo internet pretvorila u pijanku.
Na rakiji nam se pridružio i drugi konobar koji se do tad bavio drugim gostima, Dardan sa Kosova. Iako Albanac, bilo mu je jako drago da čuje da smo iz Srbije. Pridružio se našim razgovorima. Duhovit momak sa optimističnim pogledom na život, Dardan nam je pričao o svom životu i studijama u Salcburgu. Došao je kao stipendista. Tako smo nas četvorica zaseli i pomalo zaboravili na cilj, odnosno da treba da dođemo do Minhena.
Želja da stignemo bicikliste
U međuvremenu smo se čuli sa Lenom iz Dijaspore uz studente koja nam je rekla da će nam pomoći da pronađemo smeštaj u Salcburgu ako ostanemo ovde. To ne bi trebalo da bude teško uzevši u obzir da su biciklisti noćili ovde prethodnog dana. Danilo i ja smo ipak i dalje priželjkivali da sustignemo bicikliste danas u Minhenu, ali ova mogućnost delovala je udaljenija. Tada nam se javio Danilov stric.
Čuo je za naš put od Danilovog oca. Stric koji živi u jednom manjem mestu, tik preko
nemačke granice, javio se i ponudio da nas poveze, ali i da nam pruži smeštaj za to veče ako treba. Iako ne bi bila stopirana vožnja, prihvatili smo ovo. Svakako nam je puno značilo da pređemo granicu, a uz to dobili smo i potencijalan smeštaj.
Ipak, i dalje smo želeli da dođemo do Minhena. Na to je Danilov stric odgovorio da nema problema i da će nas on odvesti do Minhena, pa ako želimo, tu ćemo probati da nađemo smeštaj preko stranica Dijaspora uz studente i Minhen uz studente.
Kada smo ugovorili vreme polaska iz Salcburga, Danilo i ja smo mogli da se opustimo jer smo znali da je cilj za taj dan i više nego ostvaren. Napustili smo kafić i seli iza crkve na glavnom trgu koji je imao javnu internet mrežu. Tu smo grickali nekakve vakumirane tanke kobasice koje se prodaju jeftino kao grickalice u obližnjem supermarketu. Nedugo zatim, Danilov stric će doći po nas.
Jedanaesta vožnja
Jedanaesta vožnja bio je Marinko, Danilov stric, koji je sa sobom poveo svoju ćerku Anastaziju. Pre nemačke granice zastao je da nam kupi tradicionalno švapsko jelo, zapečeni sendvič sa velikom kockom šunke. Tada smo krenuli u razgovor sa njim, pre svega o našem putovanju.
Marinko je u početku uglavnom slušao naše priče i smejao se ludostima poduhvata. Kada smo prešli granicu odlučili smo da idemo starim putem do Minhena, pošto su njime prolazili biciklisti. Nadali smo se da ćemo ih stići.
Marinko se čuo video pozivom sa nekom svojom prijateljicom iz Minhena koja
je na trgu čekala bicikliste da stignu i pokazala nam veliki broj ljudi tamo. Nakon nje na video poziv smo uključili Danilovog oca i narednih više od sat vremena smo proveli na pozivu sa njim.
Marinko i Danilov otac su se šalili jedan sa drugim, osvrćući se na njihovu prošlost i uspomene. Pričali su o ratu i doživljajima iz rata u Hrvatskoj. Razgovor se poveo i o politici, o protestima i slično. Marinko nije bio toliko zagrižen za proteste, ali je iskazivao potrebu da razume, pogotovo zato što neko njemu blizak učestvuje u svemu tome.
Anastazija je sarkastičnim komentarima zavitlavala oca, što je on dočekivao sa smehom. Videlo se da je to ustaljena dinamika. Marinko je pre svega dobar čovek koji želi da razume. Čovek koji je svojim mukotrpnim radom izgradio sebi i svojoj porodici život negde dalje. I vidi se jaka povezanost sa sopstvenom državom, jer ćerka koja se školuje u Nemačkoj govori savršeno oba jezika.
Trka sa biciklistima
Nakon dužeg razgovora saznali smo da su biciklisti već odavno stigli u Minhen i da smo zakasnili na doček. Hteli smo da vidimo da li su možda još uvek na trgu pa smo svakako nastavili put centra grada, jer nismo bili daleko. Uz malo pomoći lokalaca stigli smo na mesto dočeka koje je u tom trenutku bilo skroz prazno.
Zamolili smo Marinka da nas odveze do obližnjeg hostela gde smo našli jeftin
smeštaj. Značilo nam je da sutrašnje stopiranje počnemo iz Minhena. On je to rado i odmah prihvatio pa smo otišli do pinovane lokacije na mapi. Kada smo izašli iz kola nismo mogli da verujemo u veličinu zgrade tog hostela, koji je izgledao kao da je mogao da primi više stotina gostiju. Na ulazu se nalazilo dosta ljudi različitih etniciteta sa alkoholom u rukama, a unutra je DJ vrteo neki repetitivni haus.
Na recepciji nam je rečeno da je ceo hostel popunjen i da više nema mesta.
Sa takvim razvojem događaja, stupili smo u kontakt sa ljudima iz „Minhen uz studente“ koji su nas kontaktirali par sati pre, verovatno na inicijativu Nade, prijateljice Danilovog oca. Rekli su nam da je možda moguć smeštaj u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Minhenu gde su smešteni i biciklisti, ali smo mi ranije čuli da je crkva dosta popunjena.
Odlazak iz Minhena u Tronštajn
Kako ne bismo pravili probleme, ni biciklistima ni organizatorima smeštaja, odlučili smo da prihvatimo Marinkovu prvu ponudu i prenoćimo kod njega kući.
Shvativši da smo uzalud išli do Minhena, krenuli smo autoputem u smeru iz kog smo došli. Nešto manje od sat vremena kasnije stigli smo u Tronštajn (Traunstein).
Kako je bilo jako kasno gradić je bio mrtav, pa je i tihi razgovor odzvanjao ulicama. Uskoro smo došli do Marinkovog stana, gde smo se smestili. Na vratima nas je dočekao njihov mali pas, Sara. Marinko i Anastazija su nas ponudili rakijom i kobasicom od domaće svinje Moravke. Nakon malo razgovora pripremili smo se za spavanje.
Drugu noć zaredom imamo udobno prenoćište, ali još bitnije od toga, bili smo među dobrim ljudima. Iako sutradan nećemo krenuti iz Minhena nego stotinu kilometara pre, dan je bio uspešan. Kada smo krenuli nismo bili sigurni da ćemo stići do mađarske granice, a sada smo bili u Nemačkoj. U san smo mogli da utonemo zadovoljni.
Piše: Stefan Šajkarević Šeki
FOTO: Stefan Šajkarević Šeki
1. DEO – Autostopom do Strazbura: Izvesnost je ubica avanture, a komfor je smrt za nova iskustva
2. DEO – Autostopom do Strazbura: Povoljni i nepovoljni vetrovi, stvorene i izgubljene uspomene
Leave a Reply