Dolaze bolja vremena za region: Ognjen Mićović o pričama iz „Tvrđave”

Koje priče i emocije nastavljaju da žive nakon što se kamere ugase? Između 250 snimljenih scena krije se priča o dečaku koji nije mnogo porastao, a postao je heroj. Ognjen Mićović za „Student” govori o onome što je poneo sa sobom iz „Tvrđave”, ne samo kao glumac, već i kao čovek.

Koje su scene ostavile snažan utisak na tebe? Možeš li izdvojiti nešto što te je posebno dotaklo?

Bilo ih je stvarno mnogo. Svaki put kada moram da odlučim i neku „izdvojim”, osjetim da nešto vagam i da tome u ovoj priči nekako nije mjesto. Sve me doticalo.

Postoji 250 scena sa Lukom. Da, bio sam taj lik, brojao sam. Svaki put mi dođe u sjećanje neki novi momenat, koji možda ranije nisam pominjao.

Recimo, na primjer, sad mi dolazi jedan trenutak koji nisam ranije spominjao. Neću nikada zaboraviti kada smo snimali scenu Darijine i Lukine svadbe.

Mali uvod, kada sam studirao glumu, na našoj klasi na Akademiji bilo nas je desetoro, tri muškarca i sedam žena. Nas trojica, nismo se razdvajali, i dan-danas je tako. Dva divna mladića i glumca, Rade Perović i Marko Petković. Da smo sva trojica bili zajedno u seriji bilo bi nestvarno. Nažalost, Marko nam se ovoga puta nije pridružio.

U „Tvrđavi” je igrao moj klasić Rade Perović. Igrao je vojnika iz specijalne jedinice. U seriji ga zovemo Crni. Na svadbi, negdje pred kraj plesa uz U škripcu – „Izgleda da mi smo sami” pojavljuju se tri vojna kamiona, čitava jedinica došla da čestita. Nekako se potrefilo, ne znam ni sam kako, nije bilo unaprijed dogovoreno, da Crni (Rade), iskače prvi, i prvi dolazi de čestita Luki.

Taj naš pogled, kad sam ja vidio svog najboljeg prijatelja, kolegu sa klase, kako iskače iz kamiona, zalijeće se prema meni, a Rade je onako, stasit, gromada, i ide prema meni, pruža iz sve snage ruku, znate kako je to puklo, kako smo se zagrlili, to je čudo. Koja je to radost kada se desi takva neka istina, neočekivan spoj pravog života i ovog kojeg stvaramo u tom trenutku, ti se kao glumac uhvatiš za tu lijanu istine i onda samo uploviš u priču, počinješ da živiš to.

Posle se sličan trenutak dogodio nekoliko mjeseci kasnije kada smo snimali scene iz rova. Kada se nakon eksplozije na svadbi koja prekida „Hajde Jano” jedinica vrati na liniju i Luka ostavi Dariju samu. Rade i ja smo ponovo bili jedan pored drugog , sada sa puškama. I prije nego što komandant da znak za paljbu, imali smo isto jednu razmjenu pogleda, sada potpuno potopljeni drugim osjećanjem – strah. A opet je nekako nerealno.

Evo, zamislite na trenutak svog najboljeg prijatelja ili prijateljicu, sve momente koje ste prošli zajedno, i samo onda zamislite četrdeset ljudi iza kamere, kamera je usmjerena ka vama, dijelite kadar zajedno, vi i vaš najbolji prijatelj. Koji talas emocija, je l’ se slažete sa mnom?

Šta si naučio o sebi kao glumcu, ali i kao čoveku, tumačeći lik Luke?

O sebi kao glumcu – da mogu slobodno mnogo više da vjerujem sebi i da slobodno mnogo manje mislim.

O sebi kao čovjeku – da mogu slobodno mnogo više da vjerujem sebi i da slobodno mnogo manje mislim.

Da li ti je rad na ovom projektu promenio pogled na politička i društvena dešavanja devedesetih godina?

Nije. Nažalost je ostao isti tužan i razočaran pogled ka jednom uništenom društvu, zajednici, sa velikim saosjećanjem za sve žrtve. Vjerujem da dolaze bolja vremena za čitav region bivše zemlje, osjećam da to zaslužujemo.

Kakve su povratne reakcije publike? Da li te je neko obraćanje ili poruka gledalaca posebno iznenadila?

Mnogo ljudi je osjetilo potrebu da sa nama, nakon gledanja serije, podijeli svoje lične, porodične priče tog vremena. Zahvaljivali su nam se što smo dali glas svima njima kroz naše likove. Meni je to najveća radost, kada neko prepozna dio sebe ili nekoga svog u onome što radiš i osjeti potrebu da na jedan plemeniti način to iskaže.

Bilo je više dirljivih trenutaka i razmjena. Da bih sačuvao njihovu privatnost biću diskretan, desilo se skoro da su otac i sin putovali dva sata iz jednog manjeg grada u Srbiji da bi došli do Beograda i poklonili mi šolju za čaj sa fotografijama iz „Tvrđave” na kojoj piše: „Mom heroju, Luki” .

Dječak je bio toliko oduševljen serijom i onda je zajedno sa tatom došao na ideju za taj poklon. Kada sam bio mali i ja sam imao svoje heroje, imam ih i dan-danas, naravno, nisam mnogo porastao, ali znam šta to znači u tim godinama. Taj poklon me je vratio u djetinjstvo. Hvala im.

Za mene su isto bile značajne poruke od kolega glumaca, reditelja, profesora, prijatelja i rodbine koji su našli vremena da sjednu i natenane napišu, kako kolokvijalno kažemo za dužu poruku, roman. Baš sam ponosan i zahvalan svima.

U seriji vidimo mlade ljude koji odrastaju u vremenu velikih političkih i društvehih promena. Kako bi uporedio njihov položaj i izazove sa situacijom u kojoj mladi danas žive?

Osjećam se nekompetentno da budem u poziciji upoređivanja ta dva vremena. Tema zahtijeva jednu pažljivu i dugu analizu. Imam samo svoj subjektivni osjećaj.

Mislim da je u oba slučaja položaj mladih u velikoj mjeri zavisio i zavisi od ljudi koji su na pozicijama moći. Koji, nažalost, jednostavno nisu dovoljno brinuli i ne brinu o svojoj omladini.

Drago mi je da i danas generacija kojoj i sam pripadam istrajava na putu „brige o sebi”. Bez čekanja da neko drugi to uradi.