Najambicioznija i logistički verovatno najzahtvenija od svih dosadašnjih akcija tokom studentskih blokada iznedrila je neke od najemotivnijih momenata u ova tri meseca od pada nadstrešnice. Više stotina (kasnije i hiljada) ljudi bilo je deo jedne kolone koja je svojim maršem kroz sremske krajolike još jednom nastojala da svoj vapaj za pravdom i odgovornošću iskaže na jedan od fizički najzahtevnijih načina do sad. Naši reporteri, Stefan i Katarina, bili su deo ove dugačke šetnje, sastavljene ne samo od studenata već i od građana koji su dobrovoljno želeli da budu deo ovog velikih poduhvata.
FDU->Batajnica
Prijatno jutro najavljivalo je lepo vreme tokom čitavog dana što me je radovalo u samom startu. Početno čekanje je ono što me je najviše kopkalo. Sa polaskom smo već kasnili, a gomila naroda koja je došla da nas isprati na ovaj put me je blago iznenadila. Uz to, broj ljudi koji je samoinicijativno pošao premašivao je početna očekivanja, te sam pomišljao da će i logistika biti u problemima zbog toga. Nakon početnih problema oko uspostavljanja reda u koloni, studenti i građani su entuzijastično počeli svoje putovanje nešto nakon 10 časova.
Iz prvih redova kolone, gde smo se drugar i ja zatekli, isticali se se transparent ,,Mašinci protiv mašinerije“ i nekoliko zastava Srbije, Ferarija, nekih fakulteta i slično. Kolonu je predvodio određen broj automobila kojima su upravljali studenti i koji su prevozili stvari šetača. Ispred svih prednjačila je policija koja se brinula za bezbednost ljudi u koloni.
Suze, pozdravi i velikodušnost Beograđana
Stanovnici Novog Beograda i Zemuna su sa trotoara i ulica uzbuđeno pozdravljali prolazeću gomilu. Neki su klicali, neki su plakali, jedan se čovek i klanjao na betonu. Radnici s obližnjih nedovršenih zgrada su prekidali svoje građevinske projekte kako bi nam mahali sa skela. Ogroman broj okupljenih građana želeo je da nam pokloni vode, čokoladica, kiflica kako bismo ostali okrepljeni tokom puta. Ovo će se nastaviti u svakom narednom mestu. Uskoro su nam ruke postale pune, a u rančevima nije bilo puno mesta. Meni su ruke bile zauzete, jer nisam stigao da ostavim šator i vreću za spavanje u kola te sam morao da ih vučem do naredne pauze.
Pauza je usledila ubrzo, kod Kriminalističko-policijskog Univerziteta gde nisam uspeo da čujem pozive mog imena sa megafona iako sam se nalazio u njegovoj neposrednoj blizini. Nakon što su me pronašli, ostavio sam konačno stvari u kola i time mnogo olakšao sebi teret tokom puta. Ovde smo sačekali 15 minuta ćutanja i nastavili dalje.
Novinarsko iskustvo
Dobar deo puta sam snimao i slao svojim urednicama redakcije Student i u Slušaonici 6 za storije na Instagramu. Ovi snimci su bili užasnog kvaliteta, a ukombinovani sa mojom neveštom rukom, nisu napravili neki fantastičan rad. Ipak, mislim da su bili dovoljno dobri da prenesu veliki entuzijazam koji je vladao među okupljenima.
Nakon izlaska iz Zemuna prolazili smo proed više proizvodnih pogona ispred kojih su radnici izlazili da nas pozdrave. Atmosfera je bila ispunjena povicima ,,Studenti uz radnike“ i opštim oduševljenjem. Iz obližnjeg romskog naselja nekoliko porodica je izašlo da nam poželi sreću. Odlazak u toalet je već postao mali problem. Drugar i ja morali smo da trčimo za kolonom pošto smo svratili do obližnje pumpe.
Pri ulasku u Batajnicu dočekale su nas državne zastave sa pasarele iznad puta. Na svakom koraku gomile ljudi utrkivale su se da nam donesu hrane, slatkiša i pića. Lokalni frizer je izveo dete koje je šišao pa je svoj zanat prikazivao nama, na sred trotoara. U centru Batajnice okupljeni ljudi spremili su domaće kiflice i kolače. Dva kafića koja su se tu nalazila su velikodušno ponudili svoje toalete tokom pauze. Kako smo drugar i ja čekali zadnji momenat da iskoristimo te toalete, oni su već bili zapušeni. Nakon obavljanja posla, shvatili smo da je kolona otišla bez nas. Morali smo da trčimo da bismo stigli naše kolege. Neki stanovnici Batajnice su nas peške ispratili do kraja mesta. Iz Batajnice smo pošli negde nakon 15 časova.
Nova i Stara Pazova
U ovoj deonici puta, pejzaž je popunjavao čist ravničarski kraj. Znali smo da smo i zvanično izašli iz šireg kruga Beograda. U daljini bi prolazeći vozovi trubom razbijali mirnoću ravnih predela, još jednom nas podsećajući na podršku koju imamo i kad nismo u naseljenim mestima. Ovde sam mogao da se malo opustim, s obzirom da nisam morao da pazim toliko na novinarska zaduženja o beleženju svakog dočeka.
Čovek iza nas je izvadio gitaru i pevao klasike domaće muzike, u čemu su se pridružili svi oko njega, često mašivši tekstove pesama. Ova deonica između Batajnice i Nove Pazove mi je verovatno i najlakše prošla tokom celog putovanja. Još uvek nismo uspeli da pojedemo sve krem bananice koje su nam dobri ljudi davali usput.
Nova Pazova nas je dočekala široko, ispred OŠ „Rastko Nemanjić – Sveti Sava“. Tu smo prisustvovali govoru nastavnica koje se suočavaju s velikim problemima zbog svog štrajka i podrške studentima. Nismo imalo puno vremena da vidimo šta su nam sve meštani spremili, ali smo stigli da popijemo rakiju sa obližnjeg štanda.
Ovde smo uspeli da upoznamo Čika Mileta, čoveka u kasnim šezdesetim godinama koji je namerio da sa nama pređe ceo put od Beograda do Novog Sada. Jako živahan i bodar čovek svojom pojavom davao je još veći podsticaj da i pored moje loše forme izdržim put.
Meštani Nove Pazove su nam se priključili u šetnji do Stare Pazove. Bilo je jako zanimljivo posmatrati kako stanovnici jednog mesta pozdravljaju svoje prijatelje koje su sretali u susednom mestu usput. Kolona se u ovom trenutku već značajno uvećala. U daljini smo videli i vatromet koji je označavao da smo blizu.
Atmosfera festivalska, hrana vrhunska
Ulice Stare Pazove bile su prepune naroda, mnogi su plakali, a ljudima se nije video kraj. Neko pored mene je dobro primetio: Nas dočekuju kao da smo vojska koja ih je oslobodila. U centralnom parku Stare Pazove dočekale su gomile stolova sa hranom i pićem. Drugar i ja smo uzeli gulaš iz kazana, koji je kako su rekli bio od jelena, i savršeno prigodovao, jer nam je trebala topla hrana. Istražili smo i ostale tezge: pečenje, domaće suvo meso, kobasice, pite, palačinke i mnoge druge đakonije bile su spremne za sve putnike. Atmosfera je bila prava festivalska.
Nas dvojica zadržali smo se na jednom pivu u obližnjem kafiću, pa smo morali da trčimo kako bismo stigli kolonu koja je otišla bez nas. Mnogi od prisutnih građana su odlučili da nas isprate do Inđije.
Noć je vedra nad Inđijom
Ovde smo već krenuli da osećamo ozbiljniji umor. Noć je bila vedra, a nebo čisto i sa puno zvezda, tako da je sama šetnja bila prijatna. Međutim, posledice celodnevnog pešačenja su se pokazivale. Psi koji su nas pratili od Nove Pazove i dalje su držali korak sa nama. Posle Nove Pazove su počeli ozbiljni problemi sa internetom pa sam izgubio kontakt i sa urednicama u Studentu i sa urednicom Slušaonice 6 sa kojom je trebalo da se nađem u Inđiji. Mada mi novinarski poziv nije bio primaran u celom ovom putu, želeo sam da odradim ono što je bilo do mene, ali ni sile prilika, a kasnije i umor mi nisu to dozvoljavali.
Hladna noć, topli osmesi i rakija koja greje dušu
Ulazak u Inđiju je propraćen povicima i veselim odobravanjem kolone koja je prešla preko 37 km u tom trenutku. Ljudi su već od samog ulaza u grad stajali sa slatkišima. Jedan čovek je postavio mali štand sa limunadom i rakijom (rakija je bila češći izbor šetača). Dobio sam Plazma Sticks od Vladimira Štimca. Slatkiše koje nismo mogli da pojedemo, davali smo deci koja su nas gledala dok smo prolazili. U centru Inđije ogroman broj ljudi koji je skandirao mnoge poruke podrške. Nakon kraćeg stajanja u centru uputili smo se ka stadionu i ovo je bio najmučniji deo puta prvog dana.
Često zastajkivanje i propuštanje automobila koja su pratila kolonu je blago nervirala sve šetače koji su želeli da se što pre domognu stadiona FK Inđija. Uprkos navodima u medijima, od početka smo znali da ćemo tu noćiti. Međutim, noć je bila itekako hladna, a prema rečima jednog čoveka iz uprave kluba, mesto na kome se nalazi stadion je hladnije za nekoliko stepeni od ostatka grada. Meštani Inđije već su počeli sa pripremom našeg improvizovanog kampa u trenutku kad smo stigli. Dok smo se smrzavali napolju, najgore je bilo čekati kombije i automobile sa našim stvarima. Moju jaknu, koju sam ostavio u kolima, sam našao tek nakon sat vremena potrage.
Kako sam konačno primio poruke od urednice koja je bila u Inđiji, pokušao sam da se sa njom nađem, ne znajući da je ona u tom trenutku Inđiju već napustila, što ću saznati tek sutradan. Ovo ćemo ispraviti tek sutra u Sremskim Karlovcima kada smo konačno uspeli da se sretnemo, ali mojoj pogubljenosti ja je nisam prepoznao i nisam u tom trenutku imao kristalnu ideju sa kime sam razmenio par reči.
Gostoprimstvo u Inđiji
Dok su šatori i dalje postavljani, više dobrih meštana Inđije su došli i ponudili svoje domove ljudima kako bi spavali na toplom.
Čekala nas je sveže pripremljena hrana u vidu pica, pečenja i pita, a pasulj i gulaš su se spremali u kazanima odmah pored stadiona. Do njih su zapaljene i logorske vatre. Neki ljudi poput Čika Mileta ili monaha koji nas je pratio od početka puta su već legli i uveliko spavali. Drugar i ja ostali budni još nekoliko sati. Sećajući se svojih iskustava spavanja u šatorima, znao sam da se neću previše naspavati svakako.
Drugi dan u znaku zajedništva
Inđija->Banstol
Probudili smo se ranije nego što je bilo planirano zbog, kako se činilo, nerazumevanja u komunikaciji između naših i lokalnih redara. Logorske vatre su bile zapaljene, a dvojica meštana Inđije spremali su doručak i sipali ljudima kafu ili rakiju iz krčaga. Rakija je sipana vrlo velikodušno i dobro došla za jutarnje zagrevanje. Nakon pakovanja stvari i okupljanja, kolona je bila spremna da krene. Iznenadio sam se što sam bio odmorniji
nego što sam očekivao, ali nisam smeo da se opustim previše. Koloni su se priključili mnogi koji nisu učestvovali prvog dana.
Na daljem putu ka sledećoj stanici nije bilo mnogo toga za videti osim pravih vojvođanskih prostranstava koji su pogledu davali kilometarske prostore. U jednom trenutku naišli smo na nekog čobana sa stadom koza i ovaca koje su krenule da trče uporedo sa našom kolonom.
Povreda i preostalih 20 i više kilometara
Malo izvan Maradika priređen nam je prvi doček tog dana i tu smo sačekali 11.52 i održali 15 minuta ćutanja. Nakon izlaska iz Maradika sam zbog naglog zastoja istegao koleno, pa sam tako morao da podnesem zadnjih 20 i kusur kilometara.
Na ulazu u Banstol dočekao nas je pomalo tužan prizor brojnih placeva na prodaju i drugih vidno napuštenih domaćinstava. Jedna starija gospođa se popela na krov svoje garaže kako bi nas snimila telefonom.
Jedva sam čekao da stignemo u rusku pravoslavnu Crkvu Blage Marije gde su nas čekali meštani Banstola kako bih mogao da previjem koleno, a i da se pošteno malo odmorim. Sama crkva se presijavala na suncu i stilski nije bila nalik ovdašnjim crkvama. Podno nje tokom pauze, probali smo domaći med, svakakve đakonije, a neki gospodin je išao sa balonom domaćeg vina i častio posedale šetače.
Nedugo nakon Banstola sam odustao od bilo kakvog daljeg izveštavanja urednica jer mi nije bilo do toga (što nije novinarski, ali hvala urednicama što mi nisu zamerile). Želeo sam da malo ličnije i bez telefona iskusim zadnji deo puta. Tome je pomogao i umor.
Sremski Karlovci: Usponi, spustovi i neočekivane vesti
Kako su predeo ispunjavali brdoviti krajevi Fruške Gore znali smo da cilj nije daleko. Ipak, put je postao utoliko teži zbog konstantnog smenjivanja uspona i spustova. Ovde smo morali svi da se pomerimo u desnu traku zbog bicikala i motora koji su nas pratili. To je podrazumevalo i često zastajkivanje što je blago nerviralo sve pristune.
Ipak jedno stajanje je bilo izuzetak od toga, kada nam je u sred nekog uskog prolaza javljeno da su srpski studenti zvanični kandidati za Nobelovu nagradu za mir. Obaveštenje propraćeno velikim oduševljenim, a ja nisam isprva mogao da verujem šta sam čuo.
Uskoro se negde u daljini ukazao i Dunav, a nedugo potom smo i stigli do velikog zarđalog znaka koji je označavao ulazak u Sremske Karlovce. Na znaku, na visini od nekoliko metara je stajao stariji gospodin koji je snimao i pozdravljao kolonu, a za njim se uskoro popeo i jedan od redara.
U prvim kućama su ljudi izlazili u svoja dvorišta i dodavali šetačima hrane i vode, a jedan gospodin je bacio i kesu punu pakovanjima cigareta.
Ubrzo nam je javljeno da svi moramo ponovo preći u desnu traku kako bi biciklisti prošli pored kolone. Iako je plan bio da se sa njima sastanemo na mostu, izgleda da je opet nastao problem u komunikaciji. Morali smo prinudno da zastanemo i propustimo preko 400 bickala, što je trajalo nemali broj minuta i, mada zasigurno prelep momenat, bio jako nepodesan u trenutku kada je dobar deo ljudi bio umoran ( a pre svega željni da što pre dođu do krajnje destinacije), a najavljena pauza nije bila daleko.
Ogroman broj ljudi sačekao nas je na autobskoj stanici. Ovde nam se priključilo još kolega iz Beograda koji su doneli i zastave određenih fakulteta.
Petrovaradin: Mi stojimo celi dan i noć
Napuštajući Karlovce, Čika Mile, koji je sve vreme bio u prvom redu, je iskazao sentiment koji sam delio sa njim: da ne bude više nijednog stajanja do Novog Sada, jer cilj je ipak tako blizu. Što je cilj bio bliži, stajanja su nekako postajala sve teža i svako usporavanje utoliko iritantnije (mada su skoro sva bila opravdana).
Između izlaska iz Karlovaca i ulaska u gušće naseljeni deo Petrovaradina nije bilo osvetljenja te su se ljudi saplitali. Jedan momak je udario u stub koji označava radove na putu i jakim treskom pao na zemlju.
Kolona je veselo pevala mantru šetača u ovom dvodnevnom pohodu: „Mi šetamo celi dan i noć“ na melodiju popularne pesme Prljavog kazališta, koja bi se pretvarala u „Mi stojimo celi dan i noć“ onda kada bi redari naredili da se zastane.
Još samo tri kilometara
Znak koji je želeo dobrodošlicu u Novi Sad dočekan je gromoglasno. Drugar sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu me je pozvao da me pita gde se tačno nalazimo. Nakon što sam mu pustio live deljenje lokacije, molio sam se da mi ne istekne ono malo baterije što mi je ostalo. Mom drugaru s kojim sa prepešačio ceo put je telefon bio mrtav već nekoliko sati tako da smo morali da budemo blizu jer nije bilo šanse da ćemo se naći u Novom Sadu ako se izgubimo.
Čika Mile nas je bodrio, a potom i podsticao da budemo u prvom redu zajedno sa njim. Uskoro su nas dočekale kolone ljudi kojima nije bilo kraja. Na svakom koraku su ljudi stajali ispred radnji, kraj trotoara ili izlazili iz svojih dvorišta kako bi mahali i pozdravljali.
Ovde je nastalo nekakvo komešanje u koloni jer je odjednom dosta ljudi krenulo da ulazi sa strane ili da se gura u prve redove. Svima se dolazilo u Novi Sad. Jedan redar je uzviknuo: „Još 3 kilometara“. Još samo tri kilometara.
Ispred tvrđave, neki od studenata Univerziteta u Novom Sadu su pomogli u prestrojavanju cele kolone, kako bi redari sa „suzama“ i ljudi sa zastavama fakulteta mogli da izađu na čelo. Razbijene linije su se konačno ponovo konsolidovale. Primetio sam da se Čika Mile sa svojim transparentom „Nema većih junaka od studenata i seljaka“ uspešno vratio u prvi red. I onda smo prošli Beogradsku kapiju.
Novi Sad – grad koji slavi oslobođenje
Nakon što smo prošli lukove kapije, prostorom je sa zvučnika odzvanjala Balaševićeva pesma „Živeti slobodno“. Okupljeni ljudi su delili cveće devojkama u koloni. Potom smo zastali pred samim mostom.
Na društvenim mrežama ste videli razmenu zastava i obeležja među studentima dva univerziteta. Iako sam stajao u prvom redu odmah iza redara, iz mog ugla gledanja nije moglo da se vidi ništa. Ljudi su sa nestrpljenem iščekivali znak da se pređe most.
Medalje na srcima
Kada smo zakoračili na Varadinski most srce mi je lupalo kao ludo. Ispod svojih nogu primetio sam crveni tepih, a starija gospođa mi je oko vrata okačila medalju – nagrada za uspešno završenu trku od 10km iz 2024. godine. Devojka pored je dobila medalju za uspešno osvojeni vrh neke planine. Izgleda da su građani Novog Sada donirali svoje medalje kako bi ih nama udelili.
Svetla bliceva i nasmejana i uplakana lica ljudi čekala su nas na drugoj strani mosta. U tom trenutku nisam čuo ništa, samo posmatrao sve okupljene i ogromnu kulminaciju svih emocija u toku ova dva dana.
Mnogi nošeni ovom bujicom oduševljenja najlakše su podneli put od Varadinskog mosta do Železničke stanice. Međutim, ja sam iskusio potpuno suprotno. Najveću fizičku agoniju iskusio sam u zadnjih 2-3 kilometara, znajući da stanica nije baš blizu mosta, a već dobrano vukući levu nogu.
Sa prozora, iz radnji, sa biciklističkih staza ljudi su nas pozdravljali, a deca su trčala uporedo sa kolonom. Ipak, izdržali smo do stanice.
Više desetina hiljada ljudi koje je učestvovalo u dočeku utihnulo je na 15 minuta. Iako nevoljno, morao sam da sedim na betonu tokom odavanja počasti. Čika Mileta sam tu video poslednji put. Klimajući glavom smo čestitali jedan drugome. Posle sam se kajao što ga nisam pitao da se slikamo nakon isteka 15 minuta.
Dočekani kao oslobodioci – sada nema stajanja
Za šetnju sam se prijavio jer mi je ideja bila zabavna, iskreno ne očekujući previše. Ono što sam video za ova dva dana me je zapanjilo. Činjenica da smo dočekivani kao oslobodioci i neizmerna dobrota i velikodušnost ljudi na putu bila mi je zadivljujuća. Trenutak kada smo zakoračili na drugu stranu Dunava će mi biti zauvek urezan u sećanju, kao eksplozija emocija i nečega što se čaurilo u grudima duboko već skoro 13 godina.
U iskrenim pogledima tih ljudi koji su na nas gledali kao na heroje, nalazi se nova snaga i jedna odlučnost: sada nema stajanja.
Nakon završetka ćutanja svi okupljeni su se raštrkali. Ja sam čekao drugare kod kojih sam noćio da odemo na piće pre spavanja. Nakon pića, noge su mi se nadule pa me je drugar morao nositi kući na krkačama.
Na kraju, hvala Danilu, koji je ceo put prepešačio sa mnom.
Autor: Stefan Šajkrević Šeki
Leave a Reply