Turtuk – selo podeljeno granicom

Kada je prvi turista stigao u Turtuk, maleno selo smešteno između snegom prekrivenih planina u indijskoj severnoj regiji Ladak, bio je dočekan sa korpom kajsija, svetlucavim svilenim maramama i tradicionalnim plesom. U pitanju je bila 2010. godina! “Svi su bili mnogo radosni”, priseća se Ismail Kan (35), vlasnik Ismailovog odmorišta, jednog od 20 takvih u ovom izolovanom selu. “To je bio prvi put da smo videli stranca.”

Turtuk čini pedesetak kamenih kućica izgrađenih oko mreže potočića hladne planinske reke. Na jednom mestu ti potoci pune malo jezero u centru sela – prirodni bazen na glavnom trgu. Žene su uglavnom u tradicionalnoj odeći, nema ulične rasvete, nema betona.

Nakon rata sa Pakistanom 1972. godine, selo je pripalo Indiji. Budući da se nalazi na samoj granici, Turtuk je ostao zatvoren za sve strance, čak i za druge Indijce, sve dok se lokalno stanovništvo, umorno od duge izolacije, nije pobunilo. Radoznali turisti, privučeni geopolitičkim karakteristikama, ubrzo su počeli da pristižu u Turtuk, jednu od poslednjih ruralnih idila Indije.

Seoce je godinama bilo osamljeno, ne samo iz političkih razloga, već i zbog svog geografskog položaja – ušuškan između planinskog venca Karakorum, Turtuk je prilično nepristupačan u odnosu na okolna sela. Ipak, pretežno muslimanska pokrajina Baltistan – anomalija u većinski budističkom Ladaku – nekada je služila kao veoma važna “kapija” do Puta svile, drevne trgovačke rute koja je povezivala Indiju sa Kinom, Persijom i Rimom. Raznolikost stanovnika Turtuka, koji su tibetanskog i indoevropskog porekla, govore o nekada vrlo važnoj baltistanskoj ulozi.

Međutim, iako je broj turista nakon otvaranja granice porastao, seljani koji su studirali i radili u Pakistanu pre 1971. godine, ostali su tamo zarobljeni nakon što je Turtuk postao deo Indije. Dok su njihovi rođaci postali Indijci, oni su postali državljani Pakistana. Indijska vlada je sada omogućila seljanima posete iz Pakistana, ali uz velike troškove i obimnu papirologiju. Bez društvenih mreža i mobilnih telefona, članovi podeljenih porodica video snimke razmenjuju na fleš diskovima, poslatim putem pošte.

Danas, bez interneta, sa malim brojem preduzeća, ograničenom električnom energijom i posebnim lokalnim jezikom (Balti), ovo granično selo zadržava osećaj davnih vremena.

Leave a Reply

Your email address will not be published.