Zemlja zaštićenih mečića i maskiranih jarčeva

Jezdili smo pored Doma omladine, ka tunelu, hitali smo da stignemo na projekciju španskog filma “El bar”. Toplo vam ga i preporučujem, crnohumoristička komedija, servirana baš kako volimo i razumemo.

Ispred Doma omladine bili su transparenti i povici, koje je taksista ispred nas oduševljeno trubljenjem podržao. Nama ništa nije bilo jasno, a posle smo saznali da se radi o protestima protiv festivala “Mirdita, dobar dan”. Ovaj festival za cilj ima da se kroz predstavljanje i upoznavanje kulture sa Kosova normalizuju odnosi  i utemelji mir između Srbije i Kosova. Nekim ljudima je dosta mržnje i agresije. Nekima izgleda da nije. Nekako ti drugi neki uvek budu pod fantomkama, agresivni i od države kao pitomi mečići zaštićeni. Samo što su mečići daleko od pitomog i bezopasnog, priroda je to.

Sličan incident se dogodio i juče, na projekciji filma “Albanke su naše sestre”. Projekcija je odložena.

A kada će se odložiti nasilnička realnost?

Kada će prestati da važi zakon jačeg, silnijeg, luđeg i bešnjeg?

Kada ćemo prestati da se plašimo da odgovorimo nekome ko nas napada i maltretira, dok viče da je Kurtin sestrić ili Murtina devojka?

Možda da svi istetoviramo “Ma, pusti budalu!”, da ne bismo slučajno zaboravili i tako naivno zaboravni ušli u obračun.

Koliko još treba pametniji da popušta?

Da živimo u basni, na mostu bi bio samo jedan jarac, zamaskiran, sa kratkim fitiljem, slabim poznavanjem pravopisa i sa vezama debljim od svojih rogova. Pa ti kroči na njegov most ako smeš.

I sa tim imam problem. Pošto se svi, fol, brinemo za buduću decu, šta ćemo im reći, kako im objasniti, kako ih sačuvati (oksimoron je što se time bave uglavnom oni koji su sa svojom decom već omanuli), evo i ja ću.

Nemam nikakav problem da objasnim sutra svojoj deci šta je homoseksualnost.

Nadam se, iskreno se nadam, da neću imati strah da im dokažem da ne moraju da se plaše/mrze Hrvate, Albance, Rome ili bilo koji drugi narod. Nerealno se nadam  da za tim neće biti ni potrebe, da će do tada nestati huškači i ratni profiteri i da ni te majke neće imati šta svojoj deci o različitim nacijama da objašnjavaju.

Volela bih da nikada ne moramo da štitimo decu od nasilnika i zlih ljudi, jer zloba ne bira rasu, veru ili naciju.

I ne bih volela da se jednoga dana moja deca plaše više  jarčeva sa fantomkama, nego imaginarnih neprijatelja, negde tamo daleko, u drugoj državi.

Želela bih da se osećaju zaštićeno: i kod kuće i u školi i na ulici, da ih štiti još neko osim porodice, neka institucija, neki zakoni, neko jači od nasilnika.

Želela bih i da mogu da odu i pogledaju dokumentarni film koji žele, da se ne plaše, da ne mrze i da razmišljaju svojom glavom, a ne pesnicama.

Eto, meni ostaje da želim, a vama da pogledate “El bar”, ako ste oguglali na našu humorističku realnost, dobro će vam leći neka mračna komedija.

Leave a Reply

Your email address will not be published.